Nemojte ići u šumu, uzgojite gljive kod kuće

Iako postoji mnogo gljivara koji skupljaju gljive radi zadovoljstva i najveću radost im pruža vrganj pronađen u šumi na mahovima jastuciću, također je mnogo onih koji cijene gljive iz vlastite proizvodnje. Umjesto u šumu jednostavno odu u podrum ili u vrt. Najčešće se kod kuće uzgajaju šampinjoni ili neka od tzv. gljiva truležnica. U ovu skupinu spadaju na primjer topolin koprenčar (lat. Agrocybe aegerita), šitake poznat i pod nazivom Shiitake (lat. Lentinus edodes). Omiljena je Jidaševo uho ili-li drvena uška (lat. Auricularia auricula). Među gljive truležnice spada i ljepljiva ljuskavica nameko (lat. Pholiota nameko) i promjenjiva openica (lat. Kuehneromyces mutabilis). Najpoznatije i najčešće uzgajane gljive truležnice su bukovače (lat. Pleurotus).

• Topolin koprenčar (lat. Agrocybe aegerita) potječe iz Sredozemlja. Njegove plodnice narastaju do promjera cca 5 – 15 cm, plodnice rastu u grupama. Plodnica (klobuk) je smeđe boje, stručak je bijele boje. Topolin koprenčar može se uzgajati na drvenim panjovima ili granama. Dobro će poslužiti i piljevina listastog drveća ili bale slame. Micelij topolinog koprenčara može ploditi do 5 godina.

• Shiitake (lat. Lentinus edodes) najčešće se uzgaja na drvenoj podlozi. Plodi u tri vala, četvrti već biva vrlo slab. Gljiva Shiitake potječe iz jugoistočne Azije, popularnost joj je dala obilna upotreba u japanskoj i kineskoj kuhinji. Plodnica Shiitake ima svijetlo smeđu boju, klobučić naraste do veličine 1 – 10 cm u promjeru.

• Jidaševo uho – drvena uška (lat. Auricularia auricula) vizualno je vrlo zanimljiva gljiva. Ima oblik školjke, zdjelice ili kamenice. Plodnice na dodir djeluju gumeno ili želatinozno, za vlage su ljepljive. Boja plodnice je crvenkasto-smeđa, donja strana je svjetlija. Kao što sam naziv govori, ovoj gljivi najbolje odgovara drvo crne bazge (može biti živo ili odumrlo).

• Šupinovka nameko (lat. Pholiota nameko) potječe iz jugoistočne Azije, obilno se uzgaja u Kini, Vijetnamu i Japanu. Plodišta ove gljive imaju smeđu boju, površina mladih klobuka često je obavljena slojem sluzi. Iako se to čini čudnim, upravo je ta sluz ono što jelima obogaćenima šupinovkom nameko daje njihov karakterističan okus i žutu boju. Šupinovka se najčešće uzgaja na drvenim supstratima.

• Bukovača (lat. Pleurotus) postoji u više vrsta. Najpoznatija je bukovača kamenica (lat. Pleurotus ostreatus), bukovača hrastovača (lat. Pleurotus dryinus), bukovača ružičasta (lat. Pleurotus djamour) i bukovača kraljica (lat. Pleurotus eryngii). Plodišta bukovače imaju čašasti oblik, koji osobito kod bukovače kamenice podsjeća na školjku kamenice. Bukovače rastu u skupinama. Mogu se uzgajati na drvenim i slamenim supstratima.

Uzgoj drvorazornih gljiva na slami

Uzgoj drvorazornih gljiva na slami nije nimalo kompliciran. Osnova je kvalitetna, najbolje kratko narezana ražena, ječmena ili pšenična slama koja je bila skladištena u suhom prostoru. Slama ne smije biti pljesniva, trula ili tek požnjevena, kako ne bi došlo do kontaminacije nekom plijesnima i kasnijeg propadanja nastojanja oko uzgoja. I kvalitetnu slamu je preporučljivo prije cijepljenja sterilizirati. To se provodi pomoću vruće vode u koju se slama umoči. U praksi sterilizacija najčešće izgleda tako da se slama složi u veliku, čvrstu vreću i prelije kipućom vodom. Vode bi trebalo biti toliko da bude prekriven i gornji sloj slame. Slama se ostavi oko sat vremena u vodenom kupelju, a zatim se odreže donji dio vreće kako bi voda mogla oteći. Za savršenu sterilizaciju slame prelijevanje vrućom vodom se ponavlja još jednom. Nakon sterilizacije zamotak slame se ostavi da se ohladi na temperaturu oko 30 °C. U ovom trenutku slama je spremna za cijepljenje s nekom od drvorazornih gljiva. Cijepni supstrat ili specijalni štapići ubacuju se u vreću sa slamom tako da u vreći bude naizmjenično sloj slame i tanki sloj specijalnog supstrata. Štapići se postavljaju po obodu vreće i unutar slame. Nakon toga se vreća zaveže i postavi na mjesto s temperaturom u rasponu od 20 – 25 °C. Pri ovoj temperaturi supstrat prorasteče za oko 3 – 4 tjedna (uvijek ovisi o konkretnoj vrsti gljive). Kada je sadržaj vreće dobro prorastao (potpuno bijel), izreže se nekoliko otvora po obodu vreće. Vreća sa slamom se zatim premjesti na hladnije svijetlo mjesto. Iz pripremljenih otvora uskoro će početi izraštati plodišta, konkretno vrijeme uvijek ovisi o temperaturi i uzgajanoj vrsti gljive. Brzina rasta gljiva se dakle može blago korigirati – na hladnijem mjestu plodišta rastu sporije. Gljive se na slami mogu uzgajati dok slama ne omekša i počne se raspadati, tada je potrebno osnovati novu gljivnu kulturu.

Uzgoj gljiva na drvetu

Za uzgoj drvorazornih gljiva pogodno je drvo od lisnatih stabala, cjepanice od četinjača nisu prikladne. Najčešće se koriste svježe rezane (max. prije 1 do 2 mjeseca) cjepanice od topole, johe, vrbe, vrlo dugo traju cjepanice hrasta i bukve. Od lisnatih stabala se možda jedino nije pokazalo dobrim drvo jabuke i oraha. Prikladne cjepanice trebale bi imati promjer minimalno 15 cm i dužinu u rasponu od 30 – 40 cm.

Uzgoj drvorazornih gljiva na drvetu odvija se u četiri faze:

• priprema odgovarajućeg drva (cjepanice)
• cijepljenje sadnicama
• prožimanje debla micelijom
• stvaranje plodišta.

Prva faza, od koje uvelike ovisi uspješnost uzgoja drvorazornih gljiva, jest odabir i priprema odgovarajućeg drva. Odaberite cjepanicu koja odgovara gore navedenim kriterijima. S cjepanica nemojte uklanjati koru. Drvorazorne gljive mogu se uzgajati na reznim plohama ili u pojedinačnim otvorima (zarezima). Zarezi se u cjepanice najlakše izrezuju motornom pilom. Zarezi se vode do 1/3 duljine, naizmjenično s obje strane. Otvori se buše po opsegu debla, prikladan promjer je 12 – 15 mm. Potom slijedi druga, jednako važna faza – cijepljenje. Cijepljenje u zareze provodi se tako da se na dno vreće postavi čista (najbolje toplinski sterilizirana) daska. Na nju se naspe sadnica gljiva, na koju se reznom plohom postavi pripremljena cjepanica. Sadnica se naspe i na gornju reznu plohu i sve se ponovno prekrije daskom. Daske je preporučljivo pričvrstiti čavlom na cjepanicu kako bi bolje prianjale. U otvore se sadnica gljiva što više utisne i zatim premazuje kalemljenjskim voskom ili parafinom. Nakon cijepljenja vreća s cjepanicom se zaveže kako sadnica ne bi isušila. U trećoj fazi uzgoja nacijepljene cjepanice se polažu na mjesto s temperaturom oko 20 °C. Ljeti je moguće cjepanice smjestiti na zasjenjeno mjesto vani. Više cjepanica se priprema na isti način, mogu se ostaviti da prorastu zajedno npr. u iskopanoj jami ili omotane folijom. Drvo prorasta cca 2 – 4 mjeseca, tvrda drva još dulje. Posljednji korak prema uspjehu jest vađenje cjepanica iz vreća i davanje impulsa za stvaranje plodišta. Stvaranje plodišta pokreće se zakopavanjem cjepanice u zemlju u omjeru 2/3 u tlu i 1/3 iznad površine. Cjepanice se zakopavaju na zasjenjenom mjestu gdje nije visoka razina podzemne vode. U vodi micelij brzo odumire i cijeli urod je izgubljen. Ako je cijeli proces prošao uspješno, uskoro će se početi stvarati plodišta. Pripremljene cjepanice obično rode u proljeće i jesen. Na mekom drvu plodišta rastu cca 3 sezone, na tvrdom drvu plodišta mogu rasti i 5 - 6 godina.

Drvorazorne gljive mogu se također uzgajati iz pripremljenih specijalnih supstrata. Prednost ovih supstrata jest jednostavnost pripreme, a nedostatak relativno kratko razdoblje plodnosti gljiva.