Poznati štetnici: moljci, afidi i gusjenice

Poznati štetnici: štitaste uši, lisne uši i grinje

Ovi biljni štetnici zajednički su karakteristični po tome što štete sisanjem na mladim dijelovima biljaka. Relativno su mali, pojedinac ne nanosi veliku izravnu štetu, ali je njihova sposobnost razmnožavanja ogromna. Stvaraju kolonije s mnogo jedinki i zajedno su sposobni jako oštetiti napadnutu biljku. Osim izravnog oštećenja koje mogu prouzročiti, često su i prenositelji virusnih bolesti, od kojih su neke prilično ozbiljne. Lisne uši i štitaste uši sišu sok iz biljaka iz kojeg primaju proteine, ali šećere ne iskorištavaju i izlučuju ih iz svog tijela na površinu biljaka. Tamo rastu čađavice, gljivične bolesti koje uzrokuju crnjenje površine biljaka, ili su izlučeni šećeri u slučaju lisnih uši tražena hrana mrava i drugih insekata. Korištenje neselektivnih (koji ubijaju širok spektar živih organizama) pripravaka nije dugoročno rješenje na vanjskim površinama, upravo suprotno, jer uništavanjem i štetnika i korisnih organizama postižemo da će sljedeća pojava biti masivnija i otpornija na korištene kemikalije.

Štitaste uši

Uporne su toploljubive štetnice posebno u stakleniku, ali se posljednjih godina redovito pojavljuju i na poljskim usjevima. Štitaste uši prolaze kroz razvoj jaje-larva-lutkica-odrasla jedinka. U našim uvjetima možemo se susresti s nekoliko vrsta štitastih uši.

• Staklenička štitasta uš – Trialeurodes vaporariorum
• Pamučna štitasta uš – Bemisia tabaci

Prve dvije vrste nalazimo pretežno u stakleniku, parazitiraju najviše na krastavcima, rajčicama i patlidžanima. Štitaste uši prenose viroze, pri čemu pamučna štitasta uš prenosi više od 25 viroza. Obje vrste kod nas prezimljuju samo u zatvorenim prostorima.

• Kupusna štitasta uš – Aulerodes proletella

Štetnica je kupusnjača, najviše napada prokulice, cvjetaču i brokulu.

Zaštita od štitastih uši

Staklenici su pogodno utočište štitastih uši, posebno zato što se u njima neprestano uzgajaju iste biljke. Značajno je uklanjanje i spaljivanje biljnih ostataka na kraju vegetacije i dezinsekcija zimi. U staklenike iz okolnog prostora teško dolaze prirodni neprijatelji štitastih uši, ali je značajna primjena komercijalno proizvedenih bioagenasa.

Vanjske površine obično su naseljene raznovrsnijim vrstama prirodnih neprijatelja.

Za staklene i zatvorene površine mogu se koristiti učinkovitiji pripravci s dugotrajnijim djelovanjem.

Preporuke za primjenu insekticida kod štitastih uši

Štitaste uši su uporne štetnice posebno zato što su brzo sposobne razviti otpornu populaciju na korišteni insekticid. Stoga je potrebno korištene pripravke izmjenjivati.

Budući da njihova koža sadrži veliku količinu voska, potrebno je koristiti ovlaživač zajedno s kemijskim preparatom.

Lisne uši

O lisnim ušima postoje dva gledišta. S jedne strane su uporan štetnik koji može prenositi niz virusnih bolesti, a s druge strane su korisne, jer medljiku koju izlučuju lisne uši prikupljaju pčele, ona im služi kao hrana i čini značajan dio šumskih medova. Naravno, postoji veliki broj vrsta lisnih uši koje se prema svom razvoju dijele na monocikličke (populacije ovih vrsta razvijaju se tijekom godine samo na jednom domaćinu), dicikličke (dva) i policikličke (više). Ova podjela ima značaj prvenstveno za otkrivanje njihovog razvoja i mogućeg prijenosa viroza.

Razvoj lisnih uši je relativno brz, njihovo razmnožavanje je različito, mladi jedinki se ili izvaljuju iz jajašaca ili se rađaju izravno odrasli primjerci, ponekad i bez prethodnog parenja, nastaju tzv. partenogenezom. Kod nekih vrsta lisnih uši sve se to može kombinirati, kod drugih ne. Neke generacije lisnih uši imaju krila i služe za širenje u okolinu. Kod većine lisnih uši u našim uvjetima prezimljuju debelostjenska jajašca. Praktički svaka voćna vrsta ima na sebe specijaliziranu vrstu lisne uši, neke čak i dvije, primjerice na šljivama se mogu naći Lisna uš šljive i Listna uš švestke. Većina vrsta lisnih uši napada više biljnih vrsta.

Najrasprostranjenije vrste lisnih uši

Lisna uš jabuke, Lisna uš šljive, Lisna uš kupusa, Lisna uš maka

Simptomi napada lisnih uši

Redovito dolazi, uslijed za biljku toksičnih tvari koje izlučuju lisne uši, nakon sisanja lisnih uši do oblickih deformacija listova ili izdanaka biljaka, listovi mogu mijenjati boju. Napadnuti dijelovi biljaka zaostaju u rastu, manje cvjetaju, pri jačem i dugotrajnijem napadu može doći do odumiranja napadnutog dijela. Medljika koju izlučuju lisne uši tada na površini biljaka u suhom razdoblju prerasta u čađavice.

Kakva je veza između lisnih uši i mrava

Kao što je već rečeno ranije, lisne uši ne mogu prerađivati šećere, koje zatim u obliku medljike izlučuju na svom zatku. Ovaj na šećere bogat ekskrement traže pčele, mravi i druge vrste kao hranu. Dok ostali kukci samo prikupljaju medljiku, mravi su otišli dalje i kolonije lisnih uši štite od njihovih neprijatelja. Čak su mravi sposobni lisne uši razmještati po biljkama i u biti ih uzgajaju slično kao čovjek kravu. Upravo mravi tada imaju značaj pri prirodnoj regulaciji lisnih uši pomoću bubamara, kada mravi aktivno brane lisne uši i napadaju ličinke bubamara. U takvim slučajevima dovoljno je primjenom ljepila na deblo stabla spriječiti mravima pristup.

Kako se riješiti lisnih uši

Prirodni neprijatelji lisnih uši su vrlo brojni i obično u prirodi dovoljni za suzbijanje lisnih uši koje ne stvaraju velike populacije (M. hnízdotvorná, M. jitrocelová). Druge vrste su sposobne potpuno napasti i odraslo stablo (M. jabloňová, M. švestková). Lisne uši su hrana bubamara, trčaka, grabljivih stjenica, zlatooka, pauka i mnogih drugih. Za ponovljenu pojavu lisnih uši u mnogim slučajevima može biti kriv sam čovjek, koji neselektivnim insekticidom istrebljuje zajedno s lisnim ušima i njihove prirodne neprijatelje, koji imaju u usporedbi s lisnim ušima nekoliko puta duži razvoj.

Kod drvenastih biljaka osnova je proljetna obrada preparatima na bazi ulja. Tijekom vegetacije na otvorenim površinama bolje je birati preparate na bazi prirodnih tvari. U zatvorenim prostorima isplati se prskanje razantnijim insekticidom s dugotrajnim djelovanjem, npr. ovdje.

Grinje

Zajedno s vlnovnicama i hálčivcima su sitne grinje, golim okom teško vidljive. Prezimljene ženke polažu jajašca iz kojih se zatim izlegu mužjaci koji zajedno s prezimljenim ženkama daju osnovu za sljedeću generaciju. Grinje prolaze kroz razvoj: jajašce-larva-nimfa - odrasla jedinka. Nimfe imaju pet stupnjeva razvoja i ukupno grinje imaju godišnje 6-8 generacija.

Simptomi napada su karakteristični međužilnim žućenjem listova, sve do njihovog sušenja i opadanja, na donjoj strani listova nalaze se sitne paukove mreže koje pokrivaju sitna jajašca i sitne, oko 0,5 mm velike grinje.

Zaštita biljaka od grinja

Preparati protiv grinja nazivaju se akaricidi. Djeluju na grinje i na druge grinje, kao što su vlnovnice (Vlnovník rybízový, Vlnovník višňový) i hálčivci (Hálčivec révový). Kalamitetna pojava grinja nastaje na otvorenim površinama u slučajevima kada dođe do izumiranja njihovih prirodnih antagonista. To je najčešće uzrokovano primjenom širokospektralnog insekticida. Prirodni neprijatelji grinja su grabljive grinje, bubamare, zlatooke i grabljivi tripsi. Trenutno je dostupna grabljiva grinja Typhlodromus pyri, čija primjena ima smisla u staklenicima i na otvorenim površinama. Za sobne biljke i u opravdanim slučajevima i na otvorenim površinama mogu se koristiti razantniji preparati kao što je Karate, inače je uvijek bolje koristiti preparate na prirodnoj bazi.