Mesožderka - Rosika

Rosika - Drosera je jedan od najvećih rodova mesoždernih biljaka. U 2008. godini nabrojano je 188 vrsta ovih mesoždera. Članovi su obitelji Droseraceae koja hvata i probavlja insekte pomoću sluznih žlijezda na površini listova. Insekti ili sitni kralježnjaci služe kao dodatak u siromašnim tlima s malim sadržajem hranjivih tvari. Sve vrste rosike mogu se prirodno pronaći na svakom kontinentu osim Antarktike.

Botanički naziv potječe od grčkog δρόσος "drosos" = što doslovno znači rosa ili kapljice rose. Naziv je izveden od sjajnih prozirnih kapljica sluzi koje se nalaze na vrhu svakog ticala.

Rosike su uglavnom višegodišnje biljke i rastu vrlo brzo. Rosike mjere od nekoliko cm do desetaka cm u visinu. Penjajuće vrste mogu doseći i do 3m. Neke biljke mogu doživjeti i do 50 godina!

Što su rosike?

Rosike su karakteristične po ticalima sa žlijezdama koje luče ljepljivu tekućinu koja prekriva sitne izraslaje na listovima biljke. Za hvatanje i probavljanje plijena obično se koriste peteljkaste žlijezde koje luče sladku ljepljivu tvar. Ta privlači i zalijepi insekte. Plijen ili podlegne smrti od iscrpljenosti ili gušenja uzrokovanog ljepljivim tvarima koje ga okružuju. Smrt obično nastupa unutar sat i petnaest minuta. Biljka u međuvremenu luči esterazu, peroksidazu, fosfatazu i proteazne enzime. Ovi enzimi razgrađuju insekt i oslobađaju iz njega hranjive tvari. Rezultatna tvar se zatim upija preko površine lista i hranjive tvari iz nje koriste se kao dodatna prehrana. Mesožedne biljke se na taj način de facto 'prihranjuju'.

Sve rosike mogu prilagoditi oblik trenutnoj potrebi, npr. kako bi bolje omotale plijen. Kretanje je međutim razmjerno sporo u redu veličine sati. No, neke vrste mogu reagirati i u redu veličine sekundi (na primjer Drosera burmannii). Ticala su ekstremno osjetljiva na bilo kakav dodir i pri nadražaju se savijaju prema središtu lista. Prema Charlesu Darwinu, za nadražaj je dovoljan kontakt noge malog komarca s jednim ticalom. Ova reakcija na dodir označava se kao tigmonastička. Osim ticala, neke vrste mogu savijati oštricu listova u različitim stupnjevima kako bi se maksimalizirao kontakt s plijenom. Ovo kretanje je međutim znatno sporije i traje oko 30 minuta.

Kako rosike izgledaju

Cvjetovi rosike, kao i kod gotovo svih mesoždernih biljaka, drže se visoko iznad listova na dugoj stapci. Cvjetovi su izolirani od zamki kako bi na njih mogli što sigurnije doletjeti oprašivači. Većina cvjetnih stapki su pupoljci čiji se cvjetovi otvaraju samo na kratko razdoblje. Cvjetovi se otvaraju kao reakcija na intenzitet svjetlosti (često se otvaraju samo na izravnoj sunčevoj svjetlosti). Cvjetovi su obično bijeli ili ružičasti i svoj smjer prilagođavaju kretanju sunca po nebu. To najvjerojatnije svjedoči o siromašnim uvjetima u kojima rosike prirodno žive. Unatoč tome, u svijetu rosika nestaje, osobito uništavanjem njihova prirodnog staništa. Radi se osobito o močvarama, blatištima ili tresetištima.

Korijenski sustav većine rosika je vrlo slabo razvijen. Služi prvenstveno za apsorpciju vode i učvršćivanje biljke u tlu, a što se tiče unosa hranjivih tvari, korijenje je gotovo neupotrebljivo. Nekoliko južnoafričkih vrsta koristi svoje korijenje za skladištenje hrane. Neke vrste imaju žilavi korijenski sustav koji ostaje živ tijekom mraza ako nadzemni dio biljke odumre. Vrste poput Drosera adelae i Drosera hamiltonii koriste svoje korijenje za nespolno razmnožavanje.

Mnoge vrste rosika su jednodomne. Rosike stvaraju veliku količinu vrlo sitnog sjemena. Sjeme egzotičnijih vrsta klija kao reakcija na vlagu i svjetlost, dok sjeme vrsta umjerenog pojasa zahtijeva vlagu i hladnoću. Vegetativno razmnožavanje prirodno se javlja kod nekih vrsta čije je korijenje vrlo blizu površine tla (npr. Drosera adelae i Drosera hamiltonii). Nova biljka može također proklijati iz starijih listova koji dodiruju tlo.

Gdje možete pronaći rosike

Raspon ovih mesožderki seže od Aljaske na jugu do Novog Zelanda. U Australiji živi u divljini preko 50% svih poznatih vrsta, u Južnoj Americi najmanje 20, a u južnoj Africi preko 20 vrsta. Mali dio vrsta mesoždernih biljaka prirodno se javlja u Sjevernoj Americi i Europi.

Mnogi lijekovi također sadrže aktivne sastojke sadržane u rosikama, primjerice neke flavonoide (Kaempferol, Myricetin, quercetin, Hyprrin), kinone, karotenoide, smole, tanine i nekoliko kiselina (maslačna, limunska, jabučna, askorbinska). Daljnju primjenu pronašli su Aboridžini iz Australije koji rosike smatraju delicijom. Gomolji nekih vrsta korišteni su kao boja za tekstil. U škotskom visočju proizvode prema pradavnom receptu od Drosera rotundifolia liker. U zemljama poput Njemačke, Austrije, Švicarske, Češke, Finske, Mađarske, Francuske ili Bugarske rosike su zaštićene. Trenutno je situacija kritična posebno u Sjevernoj Americi, gdje isušivanjem močvara nestaje njihov prirodni biotop.