Kako uzgojiti paprikovac

Crni papar (lat. Piper nigrum) je penjačica koja pripada obitelji paparovki (lat. Piperaceae). Papar se ponekad naziva imenom svog ploda - crni papar. Crni papar potječe s Malabarskog primorja u Prednjoj Indiji, gdje se i danas obilno uzgaja. Iz svoje domovine njegova kultura se proširila u sve tropske oblasti, osobito u južnu Indiju, Indoneziju, na Malajski poluotok, u Srednju Ameriku i na Filipine. Kod nas se s odraslim biljkama možemo susresti osobito u botaničkim vrtovima. Papar se uzgajao već u starom vijeku. U Europu je plodove papara doveo Aleksandar Makedonski nakon svog pohoda na Indiju. Papar je stoljećima bio vrlo rijedak i samim time vrlo skup. Biljka nije bila poznata u Europi. Papar je prvi put opisao Marco Polo u svojem putopisu. U srednjem vijeku bila je zabranjena uporaba papra u samostanima, jer djeluje kao afrodizijak, a srednjovjekovna crkva je imala znatne prigovore na ta djelovanja.

Papar kao začin poznaje svatko, ali koja je razlika između pojedinih vrsta?

• Crni papar se dobiva berući još nezrele plodove papara. Prikladno vrijeme je onda kada plodovi počinju lagano crveniti. Ubrani plodovi se suše na suncu sve do potamnjenja i skupljanja kožice. Nikakva daljnja obrada ploda više nije potrebna, zato je ova vrsta papra i najjeftinija. U kuhinji se crni papar najčešće koristi. Njegova aroma je ugodno zemljasta, miješa se s blago sladkastim mirisom i izrazitom paprenom notom. Crni papar se koristi mljeveni, zdrobljeni ili cijeli. Cijele kuglice crnog papra su vrlo tvrde, zato se koriste samo za začinjavanje temeljaca, umaka i drugih jela.

• Zeleni papar se također dobiva od crnog papara, i to tako da se beru grozdovi još nezrelih plodova u vrijeme kada su još potpuno zeleni. Za očuvanje boje, arome i mekane konzistencije ukiseljuju se u ocat ili u slanom rasolu. Zeleni papar vole osobito gurmani. Zbog složenije pripreme zeleni papar je malo skuplji, ali njegova delikatna okus definitivno vrijedi toga. Zeleni papar ima finiju aromu i svježi okus. U odnosu na crni papar je manje ljut. Koristi se najčešće cijeli ili zdrobljeni. Kuglice zelenog papra su mekane i vrlo često se dodaju u paštete, nadjeve i sireve.

• Crveni papar se dobiva gotovo identičnim načinom, samo se kuglice (plodovi) beru kasnije, u vrijeme kada kuglice pocrveniju.

• Bijeli papar se dobiva iz potpuno zrelih plodova, koji se namakaju i guljenjem se oslobađaju kožice. Plodovi bez kožice suše se na suncu sve dok se unutrašnjost plodova što više ne izbijeli. Bijeli papar ima finiji okus od ostalih vrsta papra i nije tako ljut. Zahvaljujući uklanjanju kožice, bijeli papar nema sladunjastu aromu. Zbog toga je čista paprina aroma intenzivnija. Budući da je bijeli papar vrlo tvrd, najčešće se koristi mljeveni. Primjenu nalazi osobito u kremastim i maslanim umacima.

Kulinarski savjet

Papar sameljite u mlinu najbolje neposredno prije uporabe, tako će sačuvati svoju aromu. Dugim skladištenjem papar gubi svoj tipični okus i miris.

Kako izgleda crni papar?

Biber je višegodišnja, drvenasta lijana koja se penje uz potporu pomoću adventivnih korijena do visine od oko 15 metara. Listovi bibera su naizmjenični, peteljkasti, dugi 4 - 14 cm i široki oko 4 - 5 cm. Ploča je eliptična do kopljasta s izraženim žilama. Listovi su uglavnom kožasti, na licu tamnozeleni, a s naličja svijetlozeleni. Valjkasti klasovi sitnih neprimjetnih cvjetova izrastaju u pazuhu potpornih listića. Plodovi u klasovima su jednokosni, gotovo kuglastog oblika. Nezreli plodovi su zeleni, kasnije žute i u zrelosti imaju crvenu boju. Promjer im je oko 5 mm.

Druge botaničke vrste bibera

• Dugi papar (lat. Piper longum) je još jedna botanička vrsta bibera. Ova vrsta papra slična je crnom papru, samo su njegovi plodovi (bobice) zbijeni u valjkaste, guste, 5 cm duge klasove koji srastu zajedno. Stoga se beru cijeli klasovi. Dugi papar uzgaja se uglavnom na Javi. U našoj kuhinji se ne koristi jer je previše ljut i papren.

• Uskolisni biber (lat. Piper angustifolium) raste u tropskim šumama Srednje i Južne Amerike, osobito u Peruu i Čileu. Njegovi listovi su kruti, kratko peteljkasti, duguljasto kopljasti s nesimetričnom osnovom i nazubljenim rubom. Plodovi (bobice) uskolisnog papra imaju tupo četverokutni oblik. U sušenom stanju nazivaju se matiko.

• Kubeba biber (lat. Piper cubeba) uzgaja se na Sundskim otocima i na Antilima. Listovi su duži i uži, plodovi su zbijeni u guste valjkaste grozdove. U trgovinama se plodovi ove vrste papra mogu naći pod nazivom repati papar (piper caudatum) ili kubeba bobice (baccae cubebae).

Uzgoj papra

Papar voli polusjenu, jako sunce mu škodi. Paprima odgovaraju sobne temperature. Biljke uspijevaju u dobro prozračenim tlima bogatim humusom. Papar cijeni visoku vlažnost zraka i tla. Prekomjernu sušu, ali i dugotrajne kiše i jake vjetrove papar ne podnosi. Prilikom uzgoja ne zaboravite da se radi o puzavoj biljci, stoga joj osigurajte oslonac po kojem se može penjati. Papar počinje rađati u 3. - 4. godini nakon sjetve, najbogatiji urod daje između 6. i 15. godine. Uz dobru njegu papar može vegetirati i do 60 godina. Međutim, za to vrijeme ga ne smijete dopustiti da se smrzne - crni papar nije otporan na mraz! Za dobar urod možete papar od proljeća do jeseni prihranjivati, idealno je dodavati hranjive tvari cca 2 - 3 puta mjesečno. Zimi gnojidbu znatno smanjite ili potpuno izostavite. I zalijevanje je zimi rjeđe, ali tlo nikada ne dopustite da potpuno presuši. Možete sniziti i temperaturu, minimum je cca 12 °C. Početkom proljeća zalijevanje ponovno povećajte. Prilikom uzgoja papra u stanu koristit će mu povremeno prskanje, koje će povećati vlažnost zraka. Mlade biljke u proljeće presadite u smjesu listovke, stakleničke zemlje i pijeska (prikladan omjer je 2:2:1). Preko ljeta možete papar ljetovati vani na polusjenovitom staništu. Papar se razmnožava pomoću reznica s jednim do dva oka, ako nemate pri ruci odraslu biljku, uzgojite papar iz sjemena. Nije to složeno. Sjeme papra posadite u neprani riječni pijesak ili u istu smjesu zemlje kao za presađivanje. Posudicu za sjetvu postavite na svijetlo mjesto, najbolje bez izravnog sunčevog zračenja. Za klijanje je prikladna ujednačena, visoka vlažnost i viša temperatura, koju možete postići na primjer korištenjem mini staklenika. Nakon klijanja sjemena održavajte supstrat stalno vlažnim kako biljke ne bi uvenule.

Učinci papra

Papar ima na ljudski organizam stimulativne učinke, stoga se smatra prirodnim afrodizijakom. Stimulira krvotok i podiže krvni tlak, čime povećava opskrbu organa hranjivim tvarima i kisikom. Nakon konzumacije papra možemo osjetiti priliv energije i pojačanje osjetila. Povećana prokrvljenost organa istovremeno povećava njihovu osjetljivost na podražaje, tako da se pojačava i užitak pri stimulaciji nekih od njih. Papar je stoga jedna od vrsta začina koji se dodaju u napitke ljubavi. Dodavanjem papra u jelo naglasit ćete njegov okus, ali također pomoći ćete želucu u njegovoj probavi. Eterična ulja sadržana u papru potiču proizvodnju sline i probavnih sokova, ubrzavaju i olakšavaju probavu hrane. Papar ima i blago dezinfekcijsko djelovanje te djeluje protiv nadutosti. Konzumacija papra može imati i ljekovite učinke, osobito kod prehlade. Zahvaljujući stimulaciji krvotoka i prokrvljenosti organa tijelo se počinje više zagrijavati, čime se može poboljšati iskašljavanje ili pokrenuti proces znojenja. Jelo ili napitak začinjen paprom izvrsni su također nakon duge zimske šetnje, pri prehlađivanju, pri niskom tlaku te pri hladnim rukama i nogama.

Pri korištenju papra pridržavajte se načela svega s mjerom, uostalom radi se o snažno aromatičnom, ljutom začinu. Umjereno bi ga trebale konzumirati osobito trudnice, osobe koje pate od visokog krvnog tlaka i pojedinci s čirom na želucu i prekomjernom kiselošću želuca.