Paprika banánskog tipa Corno di toro rosso

Capsicum annum - Corno di toro rosso

Višegodišnja biljka podrijetlom iz Meksika. U kulturi se uzgaja kao jednogodišnja i može doseći visinu od 0,5–1,5 m. Ima naizmjence postavljene kopljaste listove. Cvjetovi su bijeli peterodijelni. Plod je mahuna čija je prirodna boja crvena. Uzgaja se oko tri tisuće sorti paprika, sladkih i ljutih. Za ljutinu je zaslužan alkaloid kapsaicin. Isprva se uzgajala kao ukrasna biljka. Njezina uporaba kao začina, odnosno kao povrća, došla je tek kasnije. Danas se koriste uglavnom dvije vrste paprika. Prva je obična paprika (Capsicum annuum). Druga paprika obilno korištena za proizvodnju začina su sorte vrste Capsicum frutescens, označene kao chilli. Općenito se paprike dijele u šest grupa na: lancetaste paprike (mađarski tip), kvadratične paprike, jabučaste paprike, kapije, volovski i ovnujski rogovi te začinske odnosno chilli.

Paprike sadrže mnogo kalija, fosfora i natrija te su između ostalog značajan izvor vitamina C, U i karotena. Povrćne sorte se koriste svježe, u salatama ili u hladnoj i toploj kuhinji. Začinske su pak izvrsni pikantni začin! Paprike imaju široku primjenu, mogu se toplinski pripremati, jesti hladne, pogodne su za pripremu salata, azijskih jela ili za ukiseljavanje. Izvrsni su dodatak pri dijetama.

Kako uzgajati paprike

• Zahtijeva toplo sunčano, zaštićeno stanište. Optimalni raspon temperatura tijekom vegetacije je 18–23°C. Temperature ispod 14 i iznad 30°C su ekstremne i paprici ne odgovaraju. Paprike sadimo po 2 jednu uz drugu. Paprike je preporučljivo kontinuirano podvezivati. Idealno je pričvršćivanje biljke na vodećem štapu kako na donjem dijelu biljke, tako i na gornjem dijelu. Važno je redovito zalijevanje i čupanje korova oko biljaka. Ni u kojem slučaju ne zalijevamo i ne prskamo pri direktnom suncu jer bismo ih zapalili. U folijniku ili stakleniku paprike će rasti također puno brže, uglavnom zahvaljujući temperaturi i vlažnosti. Paprike redovito kontroliramo jesu li napadnute štetnicima ili se pojavljuju znakovi fizioloških ili gljivičnih bolesti.

• Paprike sijemo od siječnja najkasnije do kraja ožujka. Kako bismo si olakšali sjetvu, možemo ih saditi u tresne jiffyje. Ako biramo sadnju u supstrat, trebao bi sadržavati perlit pomiješan u odgovarajućem omjeru sa zemljom bogatom hranjivim tvarima. Možemo dakle koristiti specijalni supstrat za sjetvu koji miješamo s perlitom ili pijeskom. Sjeme sadimo cca 1 cm duboko. Posađeno sjeme tretiramo Previcurom, čime osiguravamo zaštitu od polijeganja klica. Temperatura bi se morala kretati oko 25 stupnjeva Celzija. Vlažnost zraka ne bi se za pravilan rast sadnica smjela mijenjati. Klice trebaju puno svjetla kako se ne bi izdužile. Kada na malim biljkama niknu barem dva listića, vrijeme je da ih presadimo u posudu. Biljke s korijenovim balama pikiramo na trajno stanište na razmak 60–70 cm x 25–40 cm.

• Paprike zahtijevaju humusno, hranjivo tlo s dovoljno raspoložive talne vode i pH u rasponu 6,5–7,5.

• Osnovno gnojidbo je umiješati u tlo gdje ćemo saditi paprike zrelo goveđe gnojivo, odnosno kompost. Ovo gnojidbo provodimo na jesen. Na jesen ujedno površinu vapnimo dozom od cca 3,6 kg/m2 mljevenog vapnenca ili 2 kg/m2 ovisno o tlu na staništu. Prije sadnje preporučljivo je umiješati u tlo 50 – 70 g/m2 NPK gnojiva s većim udjelom dušika. Tijekom vegetacije prihranujemo vodotopljivim NPK gnojivm - Cererit, Kristalon. Važno je da vodotopljivo gnojivo ujedno sadrži mikroelemente! Gnojivo apliciramo svakih 14 dana.

• Paprike bivaju napadnute sisajućim štetnicima kao što su lisne uši, štitaste uši ili grinje. Za zaštitu možemo koristiti preparat Mospilan, Decis Mega ili preparat Symfonie od Natura.

  Pri velikoj vlažnosti zraka plodovi mogu biti napadnuti plijesnima i gljivama. Najpoznatije gljivične bolesti su siva i bijela trulež. Zaštita protiv ovih gljivičnih bolesti je pogodan preparat Ortiva.

  Opasna je bakterijska pjegavost biljaka paprike. Nekrotični plodovi zahvaćeni ovom pjegavošću uglavnom pucaju i uništeni su. Raznobojne pjege posebno na plodovima uzrokuje bakterijska bolest zvana bronzavost. Pri ovim napadima biljaka najbolji način je njihova likvidacija.

  Nedostatak kalcija u tlu, nepravilno zalijevanje ili prisutnost kalija u tlu uzrokuje fiziološke poremećaje. Ti nedostaci mogu se očitovati poremećajima plodova, listova, cvjetova koji često bivaju zamijeneni za gljivično oboljenje. U slučaju da su biljke napadnute nekrozom, održavamo ravnomjerno zalijevanje, dovoljnu prehranu i tretiramo ih na primjer učinkovitim kalcijevim kloridom ili specijalnim lisnim gnojivm.

• Paprike uzgajane za zelene plodove beremo već sredinom srpnja. Crvene ili žute plodove beremo tek krajem kolovoza i u rujnu. Začinske papričice (chilli) beremo na jesen, ako su uzgajane vani ili u stakleniku.