Eukaliptus (Eucalyptus)

Ukratko: Eukaliptus (Eucalyptus) je rod drvenastih biljaka iz porodice mirtovki podrijetlom pretežno iz Australije, poznato je preko 700 vrsta – od grmova do 10 m do stabala viših od 60 m. Listovi imaju uljne žlijezde, a destilirano eterično ulje koristi se za čišćenje i kao repelent. Većina vrsta podnosi samo mrazeve oko -3 °C.

Eukaliptus (Eucalyptus) je rod raznolikih cvjetnih stabala ili grmova iz porodice mirtovki (Myrtaceae). Vrste ovih biljaka nalaze se pretežno u Australiji, ondje je oko 700 poznatih vrsta eukaliptusa. Većina potječe iz Australije, vrlo mali broj biljaka nalazi se u susjednim dijelovima Nove Gvineje i Indonezije ili na otocima Filipina.

Vrste eukaliptusa uzgajaju se u cijelom području tropa i suptropa, uključujući Ameriku, Englesku, Afriku, Mediteran, Srednji istok, Kinu i indijski potkontinent.

Eucalyptus je jedan od tri slična roda biljaka koji se obično označavaju kao „eukalipti”, ostali su Corymbia i Angophora. Mnogi se nazivaju i gumenim stablima jer nakon zarezivanja kore luče veliku količinu soka. Naziv eukaliptus potječe iz grčkog: εὐκάλυπτος – eukályptos, što znači „dobro pokriven”. Eukaliptus ima vrlo glatku, često svilenkasto sjajnu koru, koja može biti bijela, krem, siva, zelena ili bakrena.

Od globalnog razvoja eukalipti privlače pozornost istraživača i ekologa. Jednom kao brzorastući izvor drva, ili primjerice zbog ulja koje se može koristiti kao sredstvo za čišćenje i djeluje i kao prirodni insekticid (sredstvo za suzbijanje kukaca). Eukalipti crpe golemu količinu vode iz tla. U domovini se eukaliptus sadio radi isušivanja močvara, čime se smanjivao rizik od malarije. Dalje se sade kao vjetrobrani i protiv erozije tla.

Eukalipti mogu biti grmovi i vrlo visoka stabla.

Mali – do 10 metara visine

Srednje veliki – 10 do 30 metara

Visoki – 30 – 60 metara

Vrlo visoki – više od 60 metara

Gotovo svi eukalipti su stabla s lišćem, samo neke tropske vrste gube lišće na kraju sušnog razdoblja. Kao i kod ostalih članova porodice mirtovki, listove eukaliptusa prekrivaju uljne žlijezde. Eukalipti koji obilno proizvode ulja stoga su važan dio roda. Listovi zrele biljke eukaliptusa obično su kopljasti, peteljkasti i voštano ili sjajno zeleni. No postoje mnoge iznimke od tog obrasca (npr. E. melanophloia, E. setosa).

Većina karakterističnih vrsta eukaliptusa ima tipične cvjetove i plodove (tobolke). Cvjetovi biljaka imaju brojne upadljive bijele, krem, žute, ružičaste ili crvene prašnike. Ime Eucalyptus, od grčkih riječi eu- „dobro” i kaluptos „pokriven”, što znači „dobro pokriven”, opisuje kapicu kojom su prašnici prekriveni. Tobolke su otprilike stožastog oblika i na vrhu imaju zaliske koji se otvaraju radi oslobađanja sjemenki.

Izgled kore eukaliptusa mijenja se s dobi biljke, duljinom vlakana kore, stupnjem naboranosti, debljinom, tvrdoćom i bojom. Svi odrasli eukalipti dodaju svake godine sloj kore, što pridonosi većem promjeru debla. Kod nekih vrsta najvanjskiji sloj odumire i tvori ili duge trake (kao kod Eucalyptus sheathiana) ili velike ljuspice (E. diversicolor, E. cosmophylla, E. cladocalyx). Površina kore može biti mutna (E. cosmophylla), sjajna ili satenska.

Postoji više od 700 vrsta eukaliptusa. Neke od njih razlikuju se od glavne struje roda do te mjere da su genetski posve izolirane i mogu imati samo nekoliko relativno nepromjenjivih svojstava. Većina se ipak može smatrati pripadnicima velike ili male skupine srodnih vrsta, koje su često u geografskom kontaktu. Neke vrste su relativno genetski čvrste, dok su se druge potpuno udaljile od svojih najbližih srodnika.  

Mali rod sličnih stabala, Angophora, poznat je već od 18. stoljeća. Godine 1995. novi dokazi, ponajprije genetski, pokazali su da su neke vrste eukaliptusa zapravo bliže srodne rodu Angophora nego ostali eukalipti, pa su izdvojene u novi rod Corymbia. Iako su rodovi biljaka stoga odvojeni, neki hibridi ostaju označeni kao eukalipti-Angophora, Corymbia i eukaliptus, kao „eukalipti”.

Nekoliko eukaliptusa spada među najviša stabla na svijetu. Australski Mountain Ash najviši je od svih cvjetnica (kritosjemenjača), mjeri 99,6 metara. Najveće visine među eukaliptusima postiže šest vrsta: Eucalyptus obliqua, Eucalyptus delegatensis, Eucalyptus diversicolor, Eucalyptus nitens, Eucalyptus globulus i Eucalyptus viminalis, i to preko 80 m.

Većina eukaliptusa nije jako otporna na mraz, tolerira lagane mrazeve oko -3 °C. Najizdržljiviji je Eucalyptus pauciflora, koji može izdržati hladnoću i mraz do -20 °C. Nekoliko drugih vrsta, osobito s visoravni i planina središnje Tasmanije, poput Eucalyptus coccifera, Eucalyptus subcrenulata i Eucalyptus gunnii, dalo je otporan oblik sjemena, dobiven od tih genetski otpornih sojeva. Limunski eukaliptus podnosi pad temperature do -5 °C, ipak ga je bolje uzgajati u interijeru zbog njegovih aromatizirajućih i dezinfekcijskih svojstava

Eterično ulje dobiveno iz listova eukaliptusa sadrži sastojke koji su jaka prirodna dezinfekcijska sredstva i u velikim količinama može biti otrovno. Nekoliko tobolčarskih biljojeda, osobito koale i neke oposume, ipak su prema toj činjenici razmjerno tolerantni. Kod koale su ti spojevi najvažniji čimbenik pri odabiru lista. Cvjetovi biljke proizvode veliku količinu nektara i tako pružaju hranu mnogim oprašivačima, uključujući kukce, ptice, šišmiše i oposume.

Eukaliptusovo ulje lako se destilira parom iz listova i može se koristiti za čišćenje, dezodoracijske učinke i naravno u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Koristi se i kao prirodni repelent protiv moljaca i komaraca.

Iz nektara nekih eukaliptusa dobiva se visokokvalitetan med. Drvo eukaliptusa često se koristi i za izradu didgeridooa, tradicionalnog australskog puhačkog instrumenta.

Svi dijelovi eukaliptusa mogu se koristiti za izradu boja, ponajprije za svilu i vunu. Boje koje se mogu postići kreću se od žute i narančaste preko zelene do svijetlosmeđe i čokoladne. Preostali materijal nakon prerade može se sigurno koristiti kao kompost ili gnojivo.

Možda će vas zanimati: Kadulja