Ljupčac – snaga mirisa

Ukratko: Ljupčac (Levisticum officinale) je biljka iz porodice štitarki začinskog okusa koji podsjeća na celer. Uspijeva na suncu i u polusjeni u hranjivom, vlažnom tlu s dovoljno komposta, vani se sadi krajem svibnja i može narasti od 0,5 do 2 metra. Listove berite od svibnja do studenoga.

Ljupčac (Levisticum officinale) – snaga mirisa

Već je njegovo podrijetlo za njega tipično, jer ova biljka potječe iz stijena Irana i Afganistana, no kasnije je potpuno podivljala u većini europskih zemalja. Samostanski vrtovi ugošćivali su ljupčac već u srednjem vijeku. Ova štitarka biljka ima u tlu ravan, višeglavi bjelkasti korijen i šuplju, slabo izbrazdanu stabljiku. Ima čvrste listiće, dvostruko do trostruko perasto razdijeljene. Štitovi se sastoje od štitića, u lipnju i srpnju pojavljuju se zelenkasti do žutozeleni cvjetovi.

Ljupčac nam može izrasti u grm ili malo stablo s odrvenjelim granama i kožastim, duguljastim listovima. Cvjetovi biljke su bijeli, mali i prije svega mirisni. Svježi plodovi se ne koriste kao začin. Starije biljke cvatu u svibnju. Najčešće koristimo listove ljupčaca, koji su izvrsni kao začinsko bilje u juhama, uz riblja i mesna jela, u marinadama za divljač, uz krumpir, za ukiseljavanje krastavaca ili čak i kiselog kupusa. Začin dobivamo tako da mlade listiće možemo brati u bilo koje doba i zatim ih upotrijebiti. Ako ljupčac želimo sušiti, bere se nadzemna masa prije cvatnje.

Biljka ljupčaca je višegodišnja, no u našim uvjetima se uzgaja kao jednogodišnja , a sjeme klija pod uvjetom da je sjeme svježe, dakle iz prošle jeseni, a uspješnost klijanja je oko pedeset posto. Možemo već i kupiti predzgojene mlade biljčice. Ljupčac smještamo u velike, duboke posude na balkon ili terasu, ali i u vrt. Ako uzgajamo ljupčac u vrtu, preporučljivo ga je smjestiti na gredicu s trajnicama, zbog njegovih visokih zahtjeva za hranjivim tvarima i dovoljno vlage. Tada nam ljupčac može narasti od 0,5 do 2 metra. Treba mnogo komposta, ali i organskih gnojiva. Uspijeva na suncu, ali i u polusjeni, a jedna biljka dovoljna je za potrebe obitelji. Ako uzgajamo više biljaka, između njih treba ostaviti razmak od najmanje 50 cm.

Međutim, pri uzgoju ljupčaca moramo paziti na hladnoću. Vani ga sadimo tek krajem svibnja, a zatim ga sklanjamo kad stignu jesenski mrazevi. Zalijevanje mora biti dostatno, osobito mlade izdanke ne smijemo pustiti da se osuše. Biljke visokog rasta dobro podnose i sušu. Razmnožavaju se sjemenom, koje kod nas nažalost ne dozrijeva. Ljupčac možemo i skladištiti preko zime tako da u jesen jednu ili dvije jake biljčice smjestimo na svijetli prozor i dalje beremo. Izdanci međutim više ne obrastaju. Ljupčac sušimo i spremamo u prozračne vrećice ili ga možemo i ukiseliti u ulju. Ako ljupčac konzumiramo svjež u toplinskoj obradi, u jela se dodaje tek 10 minuta prije nego što je jelo gotovo.

Gnojidba ljupčaca vrlo je važna, jer će nam samo tada ljupčac uspijevati i imat ćemo od njega korist. Ako nemamo na raspolaganju nikakav kompost, dajmo u supstrat kao zalihu gnojiva šaku organskog gnojiva, npr. rogovine. Gavezovim ili koprivinim izvarkom može se ljupčac gnojiti svaka 4 tjedna. Biljčice u tegli presađujemo svake godine u novi supstrat. Svježe listove beremo od svibnja do studenoga. Biljčice potom prezimljuju u prijenosnim posudama u hladnim prostorijama, ako smo ljupčac prije toga imali u vrtu. Zatim ga već u ožujku možemo postaviti van na svjetlo i redovito ga zalijevati, odužit će nam se ranim olistavanjem. Koristimo ga svježeg, sušenog, zamrznutog ili usoljenog. Trudnice ne bi smjele koristiti ljupčac. Okus mu je jako začinski i može se usporediti s okusom celera. Ne bi se smio koristiti u velikim količinama, jer je njegov okus dominantan.

                                                                                                                                                       -jn-

Možda će vas zanimati: Ljupčac