Ljekovite biljke u narodnoj tradiciji

Ljekovito bilje u narodnoj tradiciji

Uporaba biljaka u narodnom liječništvu je pradavna i razvijala se isprva kod različitih naroda u najrazličitijim dijelovima svijeta samostalno. Uz iskustva, često sigurno skupo plaćena, pridružile su se nerijetko razne praznovjerice. Bilo je to prvenstveno uspoređivanje sličnosti dijelova oblika biljaka s oblikom organa ljudskog ili životinjskog tijela i od toga izvedena navodna ljekovita djelovanja biljaka ili njihovih dijelova na sličan organ ljudskog tijela. Često su liječnički postupci bili povezani s religijskim obredima, vještičarenjem, zaklinjanjem i slično.

Ako su ljudi smatrali ove postupke nužnim dijelom liječenja i vjerovali u njihovo djelovanje, ne može im se poreći ni određeno psihoterapeutsko značenje, što u današnje vrijeme konačno zamjenjuje uvjerljiva riječ liječnika. Na druge načine to djelovanje znaju iskoristiti neki sebični zelenari, koji posebno posredstvom svojih pomagača i promicatelja uspijevaju znatno psihički utjecati na svoje kupce.

Istodobno kako je čovjek spoznavao ljekovita svojstva biljaka, upoznavao se i s biljnim otrovima i narkoticima te je i ta svojstva počeo koristiti, ponekad za lov ribe i divljači, a ponekad opet zloupotrebljavati protiv ljudi. U Europi je ovo spoznavanje i zloupotrebljavanje biljaka, kao i nekih otrovnih životinja, doseglo vrhunac u srednjem vijeku s trovanjem, narkomanijom i toksikomanijom. Tadašnje društvo branilo se protiv toga drastičnim kaznama za vještičarenje, mučenjem i spaljivanjem, koje je međutim često pogađalo i nevine ljude, bilo nesvjesno ili iz mržnje. Izdvojiti i provjeriti iz narodnih tradicija i starih zelenara što je zaista dobro i korisno, posao je iznimno težak, ali nimalo beznačajan.