Crni dud (Morus nigra)

Crni dud

Voćke koje danas uzgajamo ne uzgajamo samo zato da bismo mi sada iz njih imali koristi, već ih pokušavamo sačuvati za buduće generacije. Postoje vrste stabala koje se u voćnim rasadnicima ne razmnožavaju i ne uzgajaju jer nemaju tako veliki gospodarski značaj, ali ipak prema njima gajimo poštovanje i želimo ih sačuvati za sljedeće generacije. A upravo jedno od takvih stabala je dud, latinski Morus Nigra.

Poznate su tri najrasprostranjenije vrste duda, a to su trnavski dud (Morus trnaviensis) i bijeli dud (Morus alba), koji potječu iz Kine. Tamo se uzgajaju već mnoga stoljeća. Daju kremaste do ružičaste plodove vrlo slatkog, ali bezličnog okusa. Njihov uzgoj u zemlji podrijetla datira još od 12. stoljeća, a postupno se značajno širio i u Europi. A glavni razlog? Lišće bijelog duda bilo je jedina hrana za svilopreja dudovca. Stoga su bili neophodni pri dobivanju prirodne svile.

Međutim, najrasprostranjenija vrsta duda koja se uzgaja u našim krajevima i u našim klimatskim uvjetima je crni dud (Morus nigra). Ova vrsta duda potječe iz Irana i Afganistana. Tradicionalno se uzgaja u južnim državama Europe kao korisno-ukrasno stablo. Budući da je ovo stablo vrlo zahtjevno za toplinu i svjetlo, kod nas mu odgovaraju samo najtoplija vinogradarska područja. Može narasti do visine od deset do petnaest metara. Vrijedna, više od stoljeća stara stabla veličanstvenih dimenzija možemo pronaći i danas u okolici južne Moravske, a ako pogledamo prema našim slovačkim susjedima, ova stabla bogato krošnju šire u okolici Nitre, Bratislave, Rimavske Sobote i u nekim drugim lokalitetima. Križanjem crnog duda nastao je trnavski dud, koji je prvi put opisan nakon Drugog svjetskog rata. U odnosu na crni dud ističe se veličinom i kvalitetom plodova.

Plodovi crnog duda

Dud ima mesnate plodove koji su dugi tri do pet centimetara. Uzgaja se pretežno kao stablo koje tvori guste krošnje. Budući da crni dud ima veliko, kožasto, tamnozeleno lišće, među stablima je jedinstven i vrlo upadljiv. Za razliku od bijelog duda, čije je lišće sjajno, crni i trnavski dud imaju na donjoj strani lišća dlakavo i mat lišće. Plodovi trnavskog duda sazrijevaju postupno, već od polovine srpnja i u kolovozu. Prezreli plodovi otpadaju. Tamnoljubičaste su do crne boje. Dudov sok vrlo intenzivno boji ruke i usta. Plodove beremo ručno ili otresanjem na pokrivala, ali se moraju odmah konzumirati ili prerađivati. Imaju osvježavajući, ugodan slatko-kiseli okus, sadrže vrijedne tvari i vitamine. Posebno su pogodni za pripremu sirupa, voćnih vina i kompota. Dud ima svoje mjesto i u tradicionalnom narodnom liječništvu.

Dud je osjetljiv na zimske mrazeve, ali se nakon smrzavanja vrlo dobro regenerira. Preporučuje se cijepiti ga u visini krošnje na klijanac bijelog duda, koji je manje osjetljiv na mraz. Posljednjih godina dudovi su u povećanoj mjeri oštećivani tijekom vegetacije od strane gusjenica. Moramo međutim misliti na najveću prepreku u uzgoju dudova, a to je njihovo razmnožavanje, koje je vrlo problematično. Klasični načini izravnog i neizravnog razmnožavanja imaju naime vrlo nisku uspješnost. Nada bi moglo biti razmnožavanje u in vitro uvjetima. Malo tko od nas zna kako uopće stablo duda izgleda, ili čak kako okus imaju njegovi plodovi, pa bismo ga trebali dalje širiti. Mislim da zasigurno zaslužuje našu zaštitu i pažnju.

Uzgoj duda

Dud nije baš toliko poznato voćno stablo, pa stoga nije među uzgajivačima i vrtlarima toliko raširen i omiljen. Malo tko je međutim svjestan da se dudovi na našem području uzgajaju već cijela stoljeća. Dokaz tome nisu samo pisane bilješke, već posebno do danas živa vitalna sto- do dvjestogodišnja stabla, često čuvana kao rijetke zaštićene prirodne tvorevine. Dudovi su uzrasla i dugovječna stabla koja rode atraktivno voće osvježavajućeg okusa s mnogo primjena u kućanstvu. Odlikuju se visokom regeneracijskom sposobnošću, visokom otpornošću na mraz i otpornošću protiv bolesti i štetočina. Ne zahtijevaju kemijsku zaštitu, čime se značajno doprinose stvaranju zdravog životnog okruženja. To su toploljubive biljne vrste koje su se udomaćile u toplim nizinskim položajima, u kojima su preživjele sve nepogode prirode i čovjeka. To su regije karakteristične dugim vegetacijskim razdobljem, s prosječnim godišnjim temperaturama iznad 8°C, koje im pružaju idealne klimatske uzgojne uvjete. Tako je priroda sama odredila gdje će dudu najbolje uspijevati. Istovremeno iz toga proizlazi da ih ne možemo saditi u one oblasti gdje se ranije dud nije pojavljivao.

Dud duboko i bogato korijeni, čime si zna osigurati vodu i hranjive tvari iz dubljih slojeva tla, a to dakle znači da na uvjete tla nemaju posebne zahtjeve. Najbolje im odgovaraju sunčana, dovoljno propusna i vlažna tla. Ne podnose zamočvarena i hladna staništa. Godinama izrastaju u moćna stabla. Primjerice deset- do petnaestogodišnji dudovi dosežu već visinu od šest do osam metara sa tri do pet metara širokim krošnjama. Iz toga proizlazi da ćemo dudove saditi u veće vrtove ili vanjske lokalitete barem na desetometarskoj udaljenosti od drugih kultura. Pogodno mjesto su i prostraniji dvorišta, ali na dovoljnoj udaljenosti od susjeda i pristupnog puta ili pločnika, koje bi zaprljali opadnuti plodovi. Tlo pod dudom zatravnjujemo kako bi opadnuto voće ostalo čisto. Inače dud nije ni na koji način posebno zahtjevan za uzgoj, a to što ga nabavimo kući u vrt uzvratit će nam time što će nam pružiti plodove bogate ne samo svojim okusom, već i plodove s mnogo vitamina i drugim za naše tijelo povoljnim tvarima.