Ljekovite biljke oko nas

Među korisnim biljkama brojnu skupinu čine ljekovite, aromatične i začinske biljke. Interes za njih nije samo u poljoprivredi, gdje se mnoge od njih uzgajaju, već i, prije svega, u farmaciji, kozmetici i prehrambenoj industriji, gdje se prerađuju. Kako se dakle mogu ljekovite biljke karakterizirati? To su biljke sakupljene iz divljih staništa u prirodi ili uzgajane, koje sadrže terapeutski djelotvorne tvari i zbog toga služe za liječenje. Otuda naziv ljekovite biljke. Osim ljekovite upotrebe, mogu biti i izvor aromatičnih tvari za parfumeriju i prehrambenu industriju. Među ljekovitim biljkama nalazimo takozvane jednonamjenske vrste, kojih je većina, a sama ljekovita uporaba kod njih je često samo sporedna.

Među isključivo ljekovite vrste, bez druge koristi, spadaju za čovjeka pri prekomjernom doziranju otrovne vrste ljekovitih biljaka, npr. obični tatula, bijeli kukurijek, vunasti naprstak, grimizna prstasta ljiljanica, ili neotrovne ljekovite biljke, kao trputac kopljastolisni, ljekovita medvjeđa uška, ljekoviti repušac itd. Primjer ljekovitih biljaka čija je uporaba šira, ali koje se prvenstveno primjenjuju u liječenju, su crna bazga, koja se također koristi za pripremu osvježavajućih bezalkoholnih napitaka, domaćih vina i džemova, ljekovita benediktovka, obilno korištena u likeru, ljekovita kamilica, koja daje eterično ulje za brojne kozmetičke preparate i kupke, proljetna jaglika, koja se koristi u ukrasnom vrtlarstvu kao stjenovka itd. Postoje naravno i ljekovite biljke čija je uporaba u terapiji, u usporedbi s njihovim značajem npr. u prehrambenoj industriji, neznatna. Primjer mogu biti luk, češnjak, vlašac, hren, paprika, peršin ili pastrnjak, koji su i vjerojatno će ostati prvenstveno povrće. Slično je i s anisom, komoračem, kimom, korijandrom, timijanom i drugima, koji se u prvom redu koriste kao začin. Još izraženije je farmaceutska primjenjivost nekih vrsta zaklonjena kod izrazito poljoprivrednih kultura njihovom glavnom upotrebom, kao npr. kod maka, lana i hmelja. To međutim ne znači da je primjena ljekovitih biljaka u medicini bila manje važna za čovjeka.

Do početka novog vijeka ljekovite biljke su činile osnovu tadašnjeg repertoara lijekova. Ljekarnike i liječnici su ih imali sušene kao droge za pripremu raznovrsnih čajeva i pripremali su iz njih jednostavne i složenije tinkture, ekstrakte i sokove, koje su zatim koristili za pripremu sirupa, kapi, napitaka, kuhanja, masti i maziva. Krajem 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća dosegnula je vrhunac, ali ujedno i jenjavala slava ljekovitih biljaka, do tada nikako nedotaknuta. Iz povijesti uporabe ljekovitih biljaka moguće je još spomenuti da su svi slavni liječnici antike i srednjeg vijeka, nemajući gotovo drugih sredstava, smatrali ljekovite biljke osnovom svoje terapije.

U srednjem vijeku, pod utjecajem samostana i njihovih vrtova gdje su se uzgajale ljekovite biljke, znanje o ljekovitim biljkama širilo se među običnim narodom. Ako zanemarimo vještičarenje, praznovjerje, vjeru i nadnaravnu moć duhova i slične ostatke prošlosti, već u srednjem vijeku možemo zabilježiti uspješno razvijajalište narodno liječništvo koje se temeljilo na tradicionalnim iskustvima. U velikoj mjeri opstaje i danas, čak i u civiliziranim područjima, a povezano je s korištenjem brojnih ljekovitih biljaka, najčešće u obliku još uvijek popularnih biljnih čajeva.

Na početku 20. stoljeća činilo se da je ljekovitim biljkama i njihovim zagovornicima među liječnicima odzvonilo te da ne preostaje ništa drugo nego pomiriti se s možda sporim, ali sigurnim nestankom njihove nekadašnje slave i značaja. Međutim, druga polovica stoljeća pokazala je da takvo predviđanje nije bilo ispravno. Pretpostavljati ili čak tvrditi da će iz ljekarna i farmaceutske proizvodnje nestati i one vrste ljekovitih biljaka koje su tamo još ostale, nije logično. Jer za mnogo kraće vrijeme, za nekoliko desetljeća, s tržišta je nestala neusporedivo veća količina sintetskih preparata, te stoga bi teško itko mogao tvrditi da su sintetski lijekovi kao cjelina osuđeni na nestanak.